Željava - 4868

PODZEMNA INFRASTRUKTURA

Glavni ulaz u podzemni kompleks “KLEK” na aerodromu Željava bio je ulaz “dvojka” pod kontrolom Vojne Policije uz obavezne propusnice. Ostali ulazi bili su branjeni od po jednog borca na straži u svakom useku. Ulaz “četvorka” je najdalje pregledna i blindirana vrata su dosta dalje od ulaza, a posle ide u blagom luku ravno do spoja prema ulazu “trojka”. Posle pancirnih vrata na ulazu u “četvorku”, na levom zidu galerije nalazi se udubina za smeštaj kontejnera za razvijanje LORAP filmova. Zatim su hidraulička, pancirna vrata i hodnik prema “zvezdi”, a desno ambulanta, te učionica 352. iae, a levo je pilotski restoran i restoran za tehničko osoblje.

Prvi hodnik iz “zvezde” se proteže desno, a zatim se ređaju wc, fotografske prostorije, spremište ruskih R.D.N. kontejnera i LORAP kontejnera i opreme, tamna komora, oružari 352. iae i na kraju hodnika, dešifranti. Levi hodnik je komanda 352. iae. gde su još i prostorije OC, pilotske učionice 124, 125lae., te padobranske sekcije. Desnom stranom galerije proteže se povišeni plato, od blindiranih vrata do kraja, sa sanducima opreme i pribora za avione, bakovima (podtrupni ili podkrilni rezervoar), lanserima i topovima. U manjim udubinama desno nalazila se vatrogasna oprema. Sredinom galerije prolazio je kanal pokriven pločama.

Od ulaza “četvorka” do kraja 352. iae, galerija je duga oko 750 metara i široka 12 metara. Galerija 124. lae. je šira gde su avioni bili u cik-cak rasporedu. Kod skladišta kerozina na ulazu “trojka” postoji mogućnost nestabilnosti, navodno je tu bilo problema kod gradnje zbog premošćivanja podzemnih pukotina i vodotoka, noću se mogao čuti šum vode. U objekat su ugrađeni cisterna za kerozin džinovskih veličina, sistem za klimatizaciju, cevovodi za kerozin i postrojenja za vlastiti energetski sistem. Svi podzemni prostori za njih su bili osvetljeni i klimatizirani sa mogućnošću konstantnog održavanja podnošljive temperature od 22C stepena i vlažnosti vazduha zbog isparavanja kerozina.

Vazduhoplovna tehnička radionica je impozantna “rupa u rupi” koja je ujedno najviši i najširi deo objekta. Ispod VTR-e je i najveća rupa ispod rupe. Skoro cela VTR je samo ploča iznad ambisa. U toj galeriji se moglo vršiti održavanje 1., 2., 3. stepena. Kompletna meteorološka služba i kontrola leta bile su smeštene u bunkerima podignutim iznad piste nekih 60-ak metara i ukopane u planinu, prostor veličine oko 70 kvadratnih metara do kojeg se stizalo liftom. Betonski zidovi su debeli 2 metra sa najboljom markom cementa i armaturom. Pošto se drastično promenio način vođenja rata, zadnjih godina razmišljalo se o modernizaciji aerodroma da bi se mogli nabaviti i avioni MIG-29, međutim počelo se više razmišljati o merama uništenja objekta. Pet godina pre rata u Sloveniji, pojačani su sistemi za miniranje objekta “KLEK”, kako se zvao podzemni deo aerodroma Željava.

Podzemni kompleks tunela i galerija ukupne dužine 2,7 kilometara, projektovan je i dimenzioniran tako da može, na čuvanje od raketnog i atomskog udara, primiti između 60 i 80 supersoničnih aviona MIG-21. Istovremeno, taj je podzemni svet pružao sve mogućnosti preživljavanja: imao je sopstvenu radionicu za popravku aviona, magacin za smeštaj rezervnih delova aviona i opreme, kao i za smeštaj, sigurno čuvanje i tehničko održavanje bitnih zaliha, tada izuzetno bogate palete oružja koje je avion MIG-21 nosio.

ENERGENTI

Kerozin je transportovan cevovodima iz bihaćkih perifernih naselja Pokoj i Orljani gde su čitava brda prepravljena u podzemne rezervoare, naročito brdo Grabež koje je bilo jako dobro čuvano. Cevovod je bio dužine 10 kilometara, a cevi promera 50 cm. Skladišta eksploziva su bila stacionirana u bihaćkim perifernim naseljima Vedro Polje, Grabež, i Račić, a skladište aviobombi u naselju Ripač.

SPOLJAšNJA INFRASTRUKTURA

Na potplješivičkom platou ispred planine Plješivica nalazilo pet aerodromskih pista, od kojih su dve bile poletno-sletne, sa dimenzijama za sletanje i najvećih transportnih aviona. Tu su se nalazile i tri stajanke za avione na otvorenom gde je danonoćno spreman bio dežurni par aviona čija je svrha bila presretanje neprijateljskih letelica u vazdušnom prostoru SFRJ. Kamenolom koji se nalazi na bosanskoj strani je iz vremena izgradnje aerodroma. Parking za zaposlene se nalazio 100 m pre izlaza “četvorka” dolazeći iz pravca mesta Baljevac, a “triangl” je bio skoro 500m dalje i na njemu nikome nije bilo dozvoljeno parkiranje osim “Apama” koje su služile za zapuštanje dežurne pare. Na trianglu se drumski saobraćaj kontrolisao pomoću saobraćajnih znakova, oznaka na putu i semafora.

Na ulazu kod mesta Baljevac sa bosanske strane se nalazila rampa i stražarsko mesto br.1 gde se sve uredno legitimisalo, a stotinjak metara dalje je bilo stražarsko mesto br.2 sa leve strane puta. Tu se nalazio magacin opreme LARP-a, kao i njihova oruđa i oružja (topovi 3x20mm, “Bofors” 40mm, BRDM opremljeni sistemom “STRELA 1M”, te pokretni radar “ŽIRAFA” na FAP-ovoj šasiji (troosovinac). Pored stražara, tu su se još nalazili od 20.00 časova do 08.00 časova i službeni psi (nemački ovčar Riki i šarplaninac Ajaks). To su bili najbolji “alarmi”. Dalje putem kada se krene prema pistama i ulazima u podzemni kompleks, sa desne strane se nalazila “stražara” u kojoj je bila posada koju su sačinjavali 6 stražara, kerovođa, zamenik komandira straže i komandir straže. Stražara je bila u “žici”, a pre izgradnje aerodrome, tu je bila škola. Putem od kućice na samom ulazu, a koji je vodio suprotno od aerodroma se stizalo do “Lovačkog doma”, lepo uređene kuće u kojoj je bio vojnik-domaćin koji se starao o istoj. Tu su se gostili VIP gosti, npr. tadašnji komandant RV i PVO general Anton Tus, zatim komandant 5. vazduhoplovnog korpusa general Ljubomir Bajić, jednom i predsednik predsedništva SFRJ, Dragutin Zelenović. Objekat nije bio obezbeđen. “Gosti” bi stizali nenadano subotom popodne helikopterom Mi-8, te bi se vraćali sutradan uveče. Na nekih 300 do 500 metara od lovačke kuće nalazilo se uređeno pešadijsko strelište. Tu se vršilo redovno pešadijsko gađanje po planu i programu, kao i uvežbavanje starešina za armijska takmičenja u streljaštvu. Na kraju radnog vremena, vojni autobusi su bili parkirani stotinak metara od “triangla” prema mestu Baljevac odakle su odvozili zaposlene u Bihać. Svaka letačka jedinica je imala svoj autobus u slučaju noćnog letenja ili kasnijeg povratka u grad kojima su upravljali civilni vozači poznati po savlađivanju vožnje u zimskim uslovima.